Mijo Korade i Toni Kuščar

Povijest školstva Bedekovčine

Budući da je današnje školstvo općine locirano na vise punktova, želimo sinoptički pratiti njegovo formiranje i razvoj. To znači: promatrati povijest i sadašnjost općenito i posebno u mjestima: Bedekovčina, Brestovec Orehovički, Orehovica, Poznanovec. Bolje rečeno, istražujemo relevantne podatke o osnovnim školama koje pripadaju Bedekovčini, te o Srednjoj školi i Odgojnom domu za žensku mladež u Bedekovčini. Naravno da u ostvarivanju cjelovita sustava školstva funkcionira i predškolski odgoj kao pripadajuća djelatnost Osnovne škole, odnosno od 1997. godine u nadležnosti općine.

S obzirom na povijesni kontekst i političku konotaciju cjelokupnog rada škola, u ovome preglednome članku istražujemo školstvo u sljedećim vremenskim razmacima: od nastanka do kraja I. svjetskog rata, zatim od godine 1918. do 1946., te naposljetku, razdoblje od II. svjetskog rata do godine 1997.
Povijest školstva do kraja I. svjetskog rata
Iz popisa latinsko-hrvatskih škola za ministra Antuna Kukuljevića imamo potvrđen pristanak da se priđe osnivanju pučke ško1e u Bedekovčini. Nadnevak je 5. 11. 1841. U kasnijoj statistici narodnoga ško1stva u Kotaru zlatarskom glede pučke škole u Komoru stoji: "Komor. Trorazredna. Školi ujedno polaze cieli dan. Sposobenjaka 87 polazi. Opetovenjaka su 21 ženskieh i 9 muških. Obstoji od g. 1842. Utemelji ju obćina, čija i jest.''
To je pravi organizirani početak školstva u današnjoj Bedekovčini, koja je imala takve muževe kao sto su bili župnik Franjo Magdalenić i barun Ljudevit Bedeković koji je u vrijeme ilirskog pokreta nezaobilazan glede patriotizma i kulturno-prosvjetnog uzdizanja naroda. Agilni župnik Franjo Magdalenić u svojem je stanu podučavao vjeri, čitanju, pisanju i računanju. Kada su 1845. škole postale javne i obvezne, djecu su poučavali i učitelji notarijusi koji su se ujedno bavili orguljanjem u crkvi. Prvi je takav učitelj naprije djecu podučavao u jednoj maloj drvenoj kućici na župnikovu imanju u Ograjcima. Bio je to Ivan Bauer, koji je navodno spomenutu kućicu poslije dao zapaliti zbog dotrajalosti... Nastava se potom održavala u kući Bedekovića, pa u drugoj drvenoj kući, dok 1845. nije sagrađena na crkvenome groblju "velika zgrada s malo prostora", opet o trošku župnika za potrebe pučke škole. Bilo je i nesporazuma između učitelja i lokalnih vlasti, posebice glede uporabe školskoga vrta, igrališta, ogrjeva i komunalija. U svakom slučaju, u praskozorje školstva u Bedekovčini školovana su djeca iz mjesta:
Donja i Gornja Bedekovčina, Židovinjak, Kebel, Špičkovina, Dubrava, Kotarice i Križance. Do god. 1865. radilo se samo s početnicom bez drugih učila. Tada se javlja prvi zemljovid Trojednice i slični didaktički materijali, kao npr. računalo koje je izradio domaći stolar!
Djeca su polazila u školu s 10 godina, iako su bili obvezni poći sa sedam! Ova pojava nemarnosti roditelja pratit će učitelje i u idućim desetljećima. Polazak nikada nije bio uzoran, a uzroci su višestruki: raspršenost kuća i udaljenost škole, veliko siromaštvo i nepostojanje učinkovitih mjera za privođenje u školu. Učitelj Kvirin Broz (1878.-1888.) počeo je pisati školsku spomenicu po naredbi i uputama visoke kraljevske Zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu.
U tim spomenicama pratimo dnevne događaje u školi, u mjestu i okolici, no posebno se prikazuje statistika polaznika. Iz nje je vidljivo da je godinama tek nešto više od polovice polaznika redovito završavalo školsku godinu, odnosno razred.

U 19. stoljeću su bile ove ocjene: prvi red, drugi red i treći red. Opetovnica je bila nastava nedjeljom za one kojima nije išlo u redovnoj nastavi. Učitelji su primali plaću prema platnim razredima, a financirala ih je općinska uprava.

Škole su živjele od svakojakih donacija plemićkih obitelji, crkvenih dostojanstvenika i općinskih poglavarstava. Svaki i najmanji poklon uvelike je obradovao učitelje i djecu. Tako nam pisac spomenice u Orehovici spominje darovane slike cara Franje Josipa I. od poglavarstva iz Mihovljana, ali i nabavu slike Khuena Hedervaryja. Isti kroničar oduševljeno piše o otvaranju Jubilarne gospodarsko-šumarske izložbe u Zagrebu 15. kolovoza 1891. i to spominje kao "najsjajnije što je hrvatski narod u ovom stoljeću doživio", zatim bilježi Brailovu smrt, umorstvo u Francuskoj i obnavljanje školske zgrade god. 1899.

Školski se zakoni nisu često donosili, već su redovitost rada regulirale naredbe i uredbe, napose u vrijeme pojačane mađarizacije te borbi za samostalnost Hrvatske u vrijeme teške agrarne krize potkraj 19. stoljeća. Naime, veliki pad cijena poljoprivrednih proizvoda, napose žita, jako je pogodio roditelje u školovane djece, jer je u Hrvatskoj u to vrijeme četiri petine stanovništa živjelo od polja.

Školstvo Bedekovčine od 1918. do 1946.

Bedekovčanski učitelj počinje kroniku zbivanja u spomenici za školsku godinu 1918./19. riječima: Pax vobis! I nastavlja: "primiče se kraju strašno klanje, grozota ljudska. Sigurno će zamuknuti ona kleta zjala koja su bacala gvozde, vatru, plin, sve prokleto što je čovjek smislio proti čovjeku ... svako hrvatsko stvorenje ponavlja riječi Gundulića o slobodi".
U školi je izbila dizenterija u listopadu 1918., ali je ipak 1. studenoga održana narodna skupština u školi na kojoj je načelnik Dragutin Crnajsek tumačio nastalu situaciju. Uklonjena je slika cara i kralja Karla IV., a oduševljeno je pozdravljen regent Aleksandar.

Te su godine Božićni blagdani trajali od 24. 12. do 12. 1., a u ve1jači je bila prekinuta nastava tjedan dana zbog ljute zime. Proglašenjem Jugoslavije, te čudne umjetne tvorevine sastavljene od više naroda, vjera, kultura i jezika, nastajalo je vrijeme preusmjeravanja ljudi, institucija i cjelokupnog života.
Škola je u Gornjoj Bedekovčini ponovno adaptirana i dograđena su dva odjela godine 1927. Odmah u proljeće iduće godine, odnosno 2. 2. 1928. osnovano je prosvjetno društvo "Magdalenić" koje je dalje nosilo duh kulture, zabave i stvaralaštva. I to je bila zasluga učitelja Plevnika, koji je postao ravnajući učitelj s pripadajućim godišnjim primanjima od 5.16o dinara.
Veliki događaj za bedekovčansku školu zbio se u šk. godini 1929./3o. kada je 3. veljače školu posjetio ban dr. Silović. Kićeni govor i pozdravnu riječ dobrodošlice izrekao je učenik IV. razreda Janko Vranyczany, a svečanosti su bili nazočni brojni političari i 5oo seljaka. Te je godine podignuta spomen-ploča agilnom župniku Magdaleniću u povodu 1oo. godine njegova dolaska na župu sv. Barbare. o tome povijesnom i kulturnom činu pisale su čak i jedne novine u Chicagu!!!.
Izgradnjom školske zgrade u Gornjoj Bedekovčini godine 1931., osnovana je nova školska općina, a nastava je u njoj počela 22. rujna nakon blagoslova župnika Dumbovića, uz prisutnost direktora "Zagorke", Schreinera, Kunsta, barunice Vranyczany i velikoga broja mještana. Ravnateljstvo "Zagorke" priredilo je veliki banket na kojem je održano vise nacionalnih govora. Prvi su učitelji bili Ante i Stefa Kovačić iz Goručana.

Prosvjeta Bedekovčine od god. 1946. do kraja Domovinskog rata

Nastava škole u Gornjoj Bedekovčini odražavala se u halama tvornice opeka, no pročelnici, savjetnici i referenti za prosvjetu - kao i prilikom svih prijašnjih pregleda - pozitivno su ocijenili rad učitelja i škole. Radilo se neko vrijeme u Omladinskom dvorcu te u prostorijama Mjesnog narodnog odbora. Svečano otvorenje rada u školskoj zgradi bilo je listopada 1946., uz "veliko prisuće naroda". Iste su godine bili izbori za hrvatski Sabor, slavili su se Dan republike i Majčin dan, te su osnovane pionirske organizacije. Djeca su primila poklone iz Amerike, posebno u siromašnom Brestovcu Orehovičkom, gdje je selo imalo struju prije škole.
U Gornjoj je Bedekovčini (Malekovcu) 3. studenoga 1954. otvorena je osmogodišnja škola u zgradi koju je ''Zagorka'' sagradila 1948. Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, godine 1991. izlazi novi Zakon o osnovnoj školi. Škola kod Grgića prestala je s radom nakon 6o godina. U veljači godine 1991. bilježimo pojavu epidemije streptokoka koja je zahvatila 33 % stanovništva. To je uz događaje Domovinskog rata dodatno opteretilo ljude. U vihoru rata zbilo se mnogo drama. Pokazala su se prava lica mnogih političara te humanost naših ljudi u zbrinjavanju prognanika i izbjeglica. Bilo je dosta nesuglasja u koncipiranju školstva, vrednovanju znanosti i promišljanju gospodarske budućnosti zemlje. Učitelji su na republičkom proračunu i njihova sudbina u ratnim i poratnim uvjetima materijalno je nesigurna.
Naše su škole u vrijeme Domovinskog rata organizirano zbrinjavale gotovo 2oo djece uz njihove roditelje i druge supatnike. Humanitarna pomoć prikupljana je od mještana ili posredovana izvana. Djelatnici škole također su bili na bojišnicama, no većina je dala svoj prilog veličanstvenoj pobjedi radom, čuvanjem nacionalnog blaga, intezivnim gajenjem domoljublja itd. Bile su to godine ljudskog, pedagogijskog i psihologijskog rasta najmlađeg naraštaja našega kraja, koji nije bio izravno pogođen ratnim operacijama. Od 1. veljače 1997. godine Dječji vrtić "Bedekovčina" djeluje kao samostalna ustanova predškolskog odgoja i obrazovanja (osnivač: Općina Bedekovčina).
U našim školama u općini Bedekovčine trenutno radi oko 190 prosvjetnih djelatnika s približno 17oo učenika.

Autori:
Mijo Korade i Toni Kuščar
Povijest školstva Bedekovčine

Iz monografije :
Bedekovčina: stara i plemenita ;1997.